Bog voli svakoga čovjeka

Pripremio: fra Nikola Rosančić

Subota, 28. svibnja 2011.

Poštovani slušatelji, došli smo i do posljednje emisije ovotjednog ciklusa u kojoj bih dao kratki zaključak teme o kojoj smo razmišljali. Naime, sve bi mogli staviti u dvije rečenice: Bog te voli. I Bog voli svakoga čovjeka.

I naš zadatak je da to te istine dođemo. Svi naši napori imali su za samo taj cilj – spoznati da smo ljubljena djeca Božja i ta istina nas oslobađa. Budući da je ta istina povezana s ljudima, jer ljubav Božju otkrivamo kroz ljubav s ljudima, nekada je teže prepoznati ju, jer mi smo grešni i slabi ljudi i ne ljubimo se uvijek onako kako bi trebali, pa u nama prevladaju naše sebičnosti umjesto ljubavi.

Ali svi smo pozvani nasljedovati Isusa koji je ljubio i onda kada su ga ljudi razapinjali. Možemo reći, naš put do ljubavi ne ovisi hoće li nas ljudi ljubiti, nego hoćemo li mi ljubiti bližnje. Zato trebamo uvijek pronalaziti put do ljubavi u sebi, vraćajući se u ljubav na koju smo pozvani i za koju smo stvoreni. I ovaj tjedan Crkva je slavila blagdane svetaca koji su na tom putu ljubavi uspjeli i to je i nama znak, putokaz kako i mi možemo uspjeti na tom putu. Svi smo na svetost pozvani, jer ljubav nije dar za dobre, nego temeljni uvjet života za sve. Stoga vas još jednom pozivam, trudimo se biti sveti, nastojmo ljubiti, otvarajući se Duhu Svetomu i boreći se protiv svoje sebičnosti kako bi već sada živjeli nebo koje ćemo u punini slaviti u vječnosti.

Jedan mladić pisao je pismo svojoj djevojci: Draga moja, sve bih učinio za tebe. Preplivao bih sva mora i sve rijeke, prepješačio bih sve planine, bos bih išao kroz sve zime i kroz sve vatre, samo da ti pokažem koliko te volim. I evo večeras ću doći sigurno do tebe, samo ako ne bude padala kiša. Možemo se i mi često prepoznati u liku ovoga mladića. Naša teorija ljubavi često se ne pokazuje u praksi. A praksa je puno bitnija od teorije. Kažu put do pakla popločan je dobrim željama. I ne vrijede nam želje, ako ih u praksi ne primjenjujemo.

Ljubav ne ide bez žrtve i odricanja. Majka koja odgaja svoje dijete koje voli, zna koliko treba žrtve i odricanja kako bi mu praktično pokazala svoju ljubav. Ili s druge strane, možemo djetetu govoriti koliko god hoćemo, kako ga volimo, ali ako ono vidi roditelje koji se stalno svađaju, njemu je govor svađe puno jači od praznih riječi kako ga volimo. Često se pozivamo na ljubav, ali kada vidimo kako ne ide sve kako bi htjeli, odustajemo od ljubavi. Ako nas netko povrijedi, mi se znamo zatvoriti u sebe i nikada ne oprostiti tom čovjeku. Umjesto da gradimo, mi često rušimo mostove koji nas trebaju povezivati.

Zato nas Isus uvijek iznova poziva: ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas. Opraštajte jedni drugima kao što sam je vama oprostio. Može nam izgledati luda ova Isusova zapovijed, jer više vjerujemo praksi koju smo doživjeli. Nažalost u našem društvu više vlada ona starozavjetna, oko za oko zub za zub. Jer naizgled bolje prolaze oni koji se znaju zaštiti i raniti druge, nego oni koji naivno pokušavaju voljeti, pa iz toga samo iziđu više ranjeni. I onda oni koji su bili ranjeni, više ranjavaju od onih od kojih su bili ranjeni.

Zato se trebamo odlučiti za ljubav i pobjeđivati na putu ljubavi. Na tom putu ne možemo uspjeti sami bez pomoći Duha Svetoga. Jer mi smo u stanju pokvariti, ali ne i popraviti. Mi smo u stanju pogriješiti, ali ne i oprostiti sebi grijehe. Potreban nam je Duh Sveti koji će nas nanovo preporađati na novi život. Stoga, bez obzira koliko puta pogriješili, koliko puta povrijedili i bili povrijeđeni, jedini put istinskom oslobođenju i životu u ljubavi, jest opraštati snagom Duha Svetoga i moliti za oproštenje.

Život bez poteškoća ne postoji. Stoga trebamo prihvatiti poteškoće i u njima ljubiti. Umjesto da budemo povrijeđeni, upravo kroz poteškoće trebamo ljubiti i toplina Duha Svetoga koja treba živjeti u nama, rastapat će veće ili manje sante leda u srcima drugih ljudi.

Stoga dragi slušatelji, pozivam vas, na kraju ovotjednog razmišljanja, neka toplina Duha Svetoga, prvo u vama raskravi i otopi led oko vašega srca, kako bi ono oživjelo, kako bi postalo srce od mesa koje će živjeti za ljubav i neka u njemu ta vatra gori kako se na njega ne bi mogao ponovno uhvati led i kako bi se odmah istopio, ako se na njega ponekad zalijepi. Održavajte tu vatru kako bi bila jača od svakoga leda. I nosite je među sve ljude kojima su srca okovana ledom, kako bi se ta vatra ljubavi među nama širila.